Ne znas ti kako je imati pa nemati
Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konacno se javio.
On: Halo!
Ona: Cao, ja sam. Dugo se nismo culi, jako dugo.
On: Ne mogu vjerovati da si to ti, ali prepoznajem ti glas, da.
Ona: Da, predugo. Predugo sam oklevala da okrenem tvoj broj. Ni sama ne znam kako sam se na to natjerala sad.
On: Da.
Ona: Nasla sam tvoj novi broj Sva sreca pa nema puno muskaraca s tvojim imenom.
On: Kako to da si nazvala?
Ona: Pa, htjela sam te cuti, videti kako si.
On: Nakon toliko vremena da me pitas kako sam. Dobro sam, ide nekako. Zivi se dan po dan. A ti?
Ona: Dobro sam.
On: Lazes, osetim ti po glasu. Nikada nisi znala lagati.
Ona: Tebi ne.
On: Da, to je uvek valjalo kod nas. Barem se nikada nismo lagali.
Ona: Znas... ...nemam pravo to pitati, ali... je l se setis ikada mene?
On: .....
Ona: Ne moras odgovoriti, postavljam pitanja bez smisla. Previse je vremena proslo. Imas svoj zivot.
On: Naravno da se setim i nekada pozelim da nije tako. Ali, uvek je isto.
Ona: Pitam se zasto sam to napravila. Zasto sam te otjerala od sebe? Nikad mi to nije bilo jasno. Mozda sam se previse plasila da ces biti kao i svi drugi, da ces i ti otici na kraju, pa sam te otjerala. Tjerala te, a samo sam htjela da ostanes.
On: I ja sam hjteo samo to ostati.
Ona: Ja sam kriva za sve.
On: Ne, nisi ti kriva. I ja sam prebrzo digao ruke od tebe. Otisao da bi sada sjedio sam i razmisljao o tome kako je moglo biti da sam ostao.
Ona: (Tisina) I, kako si ti, jesi li ozenjen? Imas li porodicu?
On: ne
Ona: A, ti zivis sam?
On: Da. Zivim sam. Naucio sam se na to. Navikne se covek kad mora.
Ona: Da, navikne se covek.
On: A, sta je s tobom?
Ona: Ja sam sama. Uzivam kao i uvek. Dobro je.
On: Nikad se neces promeniti. Ali, nisi sretna.
Ona: (Tisina)
On: Ne moras mi to reci, znam te toliko. Mirnija si nego sto si bila pre.
Ona: Pa, eto bilo je vreme da i ja malo odrastem.
On: Da, ko bi rekao da ces i ti jednom odrasti i biti ozbiljna zena.
Ona: Da, morala sam i ja malo odrasti.
On: Znas, cesto sam razmisljao o ovome. Sanjao da ces nazvati, da ces se pojaviti negde, onako iznenada. Zamisljao sam kako cu biti srecan ako te opet vidim ili cujem i jesam srecan, ali sam istovremeno i potisten.
Ona: Zasto?
On: Zato sto mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro. Promenili smo se, nismo vise kao prije Nismo vise tako mladi i puni poleta, u stanju menjati sve.
Ona: Znam, znam da nije vise isto, ali...
On: Nema tu vise ali, znas to i sama. Ne moram ti to ja govoriti, odrasli smo.
Ona: (Tisina) Znaci... znaci, kad spustim slusalicu...
On: Necemo se vise cuti, da. Necu te zvati, a neces ni ti mene. Samo bi se povredili jos vise.
Ona: Znaci necemo se ni videti?
On: Necemo, to je bolje za nas oboje. Bolje da te ne vidim.
Ona: Htela bih te videti.
On: Nije stvar u tome da te ne zelim videti. Zelim to vise od svega, ali znam da ne smem. Tako bi samo povredio sebe, a i tebe.
Ona: Znam. (Tisina)
On: Nisam te zaboravio, niti cu. Znas to. Nikada te necu isterati iz svog srca, niti iz svojih misli. Tamo cu te cuvati dok sam ziv.
Ona: (Tisina) Ali...
On: I nemoj se sada pitati zasto. Nemoj jedina! Tako je moralo biti. Sada bi najveca greska bila verovati da mozemo nastaviti gde smo stali pre toliko godina.
Ona: Ne mogu dalje od onda. Od onog dana.
On: Znam.
Ona: Nisam htela da budeš nesrecan. Oprosti mi.
On: Nisi ti kriva. Ne mozes se kriviti sto sam te zavoleo, previse zavoleo. Nisi ti kriva sto ne mogu voleti drugu. Jednostavno je tako.
On: Draga, vreme je da se pozdravimo i da zavrsimo s ovom mukom. Molim te, napravi to zbog sebe i zbog mene. Necemo se vise kaznjavati. Ok?
Ona: Nemoj, nemoj spustiti slusalicu, molim te.
On: Nemoj plakati.
Ona: Volim te!
On: I ja tebe, ali ne mozemo ovako. Ne mozemo opet otvarati stare rane. Nemoj... nemoj misliti vise na to. Zivi zivot! Zivi i sjeti me se kada spavas, tamo mozemo biti zajedno. Tamo te cuvam svake noci. Tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne moze dogoditi.
Ona: Ne zelim ovo, ne zelim da nestanes.
On: Znam. Ni ja to ne zelim, ali znam da je tako najpametnije. A, znas i ti, samo sto sada ne zeliš to priznati.
Ona: Ne mogu spustiti slusalicu.
On: Onda cu ti pomoci jos ovaj put, voljena. Pozdravicu te i reci ti da ces mi uvek biti u mislima i srcu. Zivi, sreco moja, zivi! Volim te! Spustena slusalica
Ona: I ja tebe volim.
Proslo je 40 godina. Nisu nikada vise razgovarali, niti su se videli. Onda je on umro. Na njegovom spomeniku, u donjem desnom cosku, stajalo je malo ugravirano srce, a pored njega reci: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala seda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njeno naborano lice, a njen dah je bio jedino sto je bilo toplo. U naboranim rukama je drzala jednu crvenu ruzu. Dugo je tako nepomicno klecala. Zatim se nagela, poljubila ruzu i stavila je na grob. Otisla je polako u daljinu. Polako... Polako, kao da ne zeli otici. Svake je godine dolazila na taj dan i donosila ruzu. Uvek bi se zadrzala 15-ak minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije dosla. Nije bilo starice. Nije bilo ruze. Samo prazan grob i snjega na njemu. No, te noci zvezde su neobicno jako sijale. Sijale su jer nije vise bilo tuge, jer su konacno bili zajedno tamo gde su jedino mogli biti srecni zajedno u vecnosti...